PREDGOVOR
Razvoj znanosti i tehnike donosi stalno, i sve brže, nove spoznaje i metode, nova tehnička rješenja i uređaje. Za te nove pojmove nema ni u narodnom ni u književnom jeziku adekvatnog naziivlja. Nastavnici koji živom riječi iznose studentima nova znanstvena i tehnička dostignuća, naučni i stručni radnici koji o njima pišu moraju pronaći i izmisliti nazave za nove poj-move. Tako stvoreni nazivi ostaju ili se zaboravljaju, međusobno se uskla-đuju, a neki od njih ulaze u znanstvenu i stručnu terminologiju koju svi prihvaćaju.
Prije gotovo dvadeset godina elektrotehnički zavodi Tehničkog fakulteta pokrenuli su izdavanje Elektrotehničkog rječnika (autor Vlatko Dabac, »Skolska knjiga«, Zagreb 1952), u kojem je bila zabilježena i obrađena elek-trotehnička terminologija za područje jake struje, a za tadašnje stanje tehni-ke. Nagli razvoj elektrotehnike, pogotovo elektronike, telekomunikacija i automatizacije, s vremenom je spomenuti rječnik učinio manjkavim pored ostalog i zbog toga jer pokriva samo manji dio moderne elektrotehnike. Radi toga je Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu krajem 1963. pokrenuo akciju za noveliranje i proširenje rječnika na osnovi nazivlja koje se upotrebljava u tehničkoj literaturi i na fakultetima Sveučilišta u Zagrebu. U taj su se rad najprije uključili gotovo svi stalni i honorarni nastavnici Elektrotehničkog fakulteta, te dio nastavnika Elektrotehničkog fakulteta u Splitu. Pozivu na suradnju odazvali su se i brojni nastavnici drugih, pogo-tovo tehničkih fakulteta u Zagrebu, te veći broj znanstvenih radnika i struč-njaka izvan Sveučilišta. Ogromna leksička građa koja je bila tako prikup-ljena omogućila je izdavanje Tehničkog rječnika umjesto novog izdanja EleJc-trotehničkog rječnika. Elektrotehnički fakultet bio je samo inicijator i inici-jalni organizator, dok je V. Dabac preuzeo koordinaciju rada, izbor i usklađi-vanje nazivlja, konzultacije s nizom suradnika, te sav ostali veliki posao u vezi s pripremom rječnika takvog opsega. Bez njegova napornog rada i smisla za organizaciju, bez njegove ljubavi za jezik i upornosti Tehnički rječnik bi ostao samo neispunjena želja.
Nakladnik »Tehnička knjiga« u Zagrebu preuzeo je s puno razumijevanja financiranje i izdavanje njemačko-hrvatskosrpskog i hrvatskosrpsko-njemač-kog prijevodnog rječnika izrađena na osnovi prikupljene i sređene građe. Treba poželjeti da izdavač nastavi ovu vrstu djelatnosti izdavanjem daljnjih terminoloških djela na raznim svjetskim jezicima.
Nije svrha ovakva rječnika da propiše naučnu i stručnu terminologiju, već da je zabilježi onakvu kakva se danas upotrebljava. Velik dio nazivlja već je stekao pravo građanstva, dio će ga vjerojatno tek steći, dok će jedan dio biti zaboravljen, pa će biti zamijenjen boljim i ljepšim nazivljem. Ako ovaj rječnik samo potakne na razmišljanje, te ako samo i djelomično dovede do usklađivanja tehničke terminologije, njegova će svrha biti postignuta.
Zagreb, u travnju 1969.
Prof. dr ing. HRVOJE POZAR red. profesor Elektrotehničkog fakulteta, dop. član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
*
PREDGOVOR AUTORA
Oduvijek se kod nas osjećala potreba za dobrim stručnim rječnicima, napose na području tehnike i prirodnih znanosti. O tom se godinama pisalo i govo-rilo, a malo učinilo, sve dok Elektrotehnički fakultet Sveuoilišta u Zagrebu nije krajem 1963. prvi prešao planski na djelo potaknuvši velik broj struč-njaka da na osnovi njemačkog jezika skupe i predlože hrvatsko nazivlje svojih užih domena rada. Tako pripremljenu građu, koja obuhvaća matema-tiku, fiziku i kemiju, čitavu elektrotehniku, dio tehnike voda i još neke druge grane tehnike i privrede, primio sam od fakulteta s pozivom da je kao glavni redaktor i autor kritički sredim, dopunim, po mogućnosti uskladim i priredim za tisak.
Da se taj posao obavi, trebalo je oko pet godina do predaje prvog dijela u tisak. Time se ispunila moja davna želja da sudjelujem u izradi opsežnog terminološkog djela kojega sam nedostatak osjećao čitavo vrijeme svoga aktivnog rada kao inženjer u privredi. Ta bi želja, međutim, ostala neispu-njena da nije bilo inicijative grupe sveučilišnih profesora na čelu s prof. Požarom, volje i entuzijazma širokog kruga ljudi koji su dali osnovnu građu ili su pomogli svojim savjetom, i suradnika koji su radili na pripremi ruko-pisa, rukovodili štampanjem i obavOi zamoran rad čitanja korektura. Ko-načno, »Tehnička knjiga« u Zagrebu, kao izdavač, omogućila je da se to djelo u obliku njemačko-hrvatskosrpskog i hrvatskosrpsko-njemačkog prije-vodnog rječnika učini pristupačnim širokom krugu interesenata i tako uloženi trud privede svojoj praktičnoj svrsi. Uz ulaganje znatnih financijskih sred-stava izdavač je tim pothvatom izvršio i kulturni zadatak popunivši djelo-mično prazninu terminološkog područja naše tehničke literature. Tiskara se također trudila da slog bude pregledan a grafička oprema knjige što bolja i solidnija.
Kad sam prihvatio taj posao, znao sam da se unatoč velikom broju spe-cijaliziranih suradnika i uloženom trudu ne mogu potpuno izbjeći opravdani prigovori i da neće u svemu biti zadovoljeni svi oni koji se zanimaju za — često vrlo osjetljiva — pitanja jezika. Ja sam se držao postavljenog zadat-ka nastojeći pri tom da se ne mijenjaju uvriježeni nazivi, a između nekoliko sinonima po pravilu sam uzimao nazive koje je predlagala većina. Sigurno je da bi se skupljeno gradivo u nekom duljem razdoblju moglo bolje obraditi i usavršiti, no uloženi trud i utrošeno vrijeme jedva bi bili u razmjeru s poboljšanjem kvalitete.
Zahvaljujući sVima koji su bilo kako sudjelovali u izradi ovoga djela i radili kod njegova izdavanja, priključujem se stanovištu prof. Požara da se terminologija ne može propisivati i želim da rječnik kao cjelina bude dobrovoljno prihvaćen od sredine u kojoj je nastao kao osnova i podstrek za daljnji intenzivniji rad na ovom do sada dosta zanemarenom području stručne literature.
Zagreb, mjeseca travnja 1969.
Vlatko Dahac
P. S. DRUGOM DIJELU TEHNlCKOG RJECNIKA
Izlaskom 2. dijela Tehničkog rječnika završen je šestogodišnji rad, praćen teškoćama i dilemama koje se zbog pomanjkanja hrvatskosrpskih lingvistič-kih priručnika, tih neophodnih pomagala pri sastavljanju pisanih djela, ne-minovno javljaju i znatno usporavaju tempo rada.
Zahvaljujući zalaganju brojnih suradnika, teškoće su svladane, a rezultati rada i spremnost nakladnika da sređeno gradivo izda i u hrvatskosrpsko-nje-mačkoj verziji, zajednički su prilog svih učesnika unapređenju hrvatske tehničke literature.
Zagreb, u veljači 1970.
Vlatko Ddbac
